Pozdravni govor našega nadbiskupa mons. Želimira Puljića na KZŠ-i

 

NadbiskupPozdrav na Katehetskoj zimskoj školi

(Zagreb, 9.-11. Siječnja 2013.)

1. Osobita mi radost što vas sve jutros mogu pozdraviti na ovoj zimskoj katehetskoj školi. Osobiti pozdrav i zahvala Vama, preuzv. biskupe Hraniću, što u zajedništvu s Predstojnikom Katehetskog ureda HBK zauzeto i s ljubavlju pratite rad naših kateheta diljem Hrvatske. Pozdravljam gosp. Filipovića koji je ovdje u ime Agencije. I posebice pozdravljam vas poštovani vjeroučitelji koji mandatom svojih mjesnih biskupa vršite častan posao naviještanja evanđelja, te svojim katehetskim znanjem i umijećem pokazujete mladima zvijezdu vjere koja će ih voditi u životu, a svojim  vjerničkim uvjerenjem pružate svim znakove nade koja je u vama.

Kad spominjem zvijezdu onda mislim na svetkovinu Bogojavljenja, koju smo prekjučer proslavili, i na Mudrace s Istoka koje je zvijezda dovela do jaslica u Betlehemu. Papa je u tom kontekstu slikovito kazao kako njihov put označava početak one velike procesije koja se nastavila kroz povijest. U svojoj najnovijoj knjizi o Isusovom djetinjstvu Papa ih je opisao kao ‘hrabre ljude s poniznom vjerom’. Zar nije bila potrebna istinska hrabrost pa prihvatiti znak zvijezde i krenuti u nepoznato, te uz to izložiti se i brojnim opasnostima na putu. A da ne govorimo o izrugivanju i šprdnji onih koji su se smijali njihovim sanjarijama. Mudracima je ipak bilo je važnije ono nutarnje nadahnuće od javnog mnijenja. A traganje za istinom snažnije od podsmjeha svijeta koji je izgledao vrlo pametan. – Nije nikakva novost da se vjera Crkve često nađe u sukobu s vladajućom pameću onih koji se drže ‘sigurnih stvari’. Njezin nauk, naime, nije podudaran s javnim mnijenjem. Zbog toga je dužnost i obveza Kristovih učenika ‘stajati uz istinu’ i ne bojati se. Jer, ‘tko se boji Gospodina’ (Sir 34, 16) oslobođen je ljudskoga straha i obzira. On je u pravom smislu riječi slobodan.

2. Kad me prije nekoliko godina jedan novinar suočen s recesijom, krizom i korupcijom u društvu, upitao kuda to ide Hrvatska, odgovorio sam kako ‘nisam stručnjak za procjenu ‘kuda ide Hrvatska’. Ali, dodao sam, kako ne treba biti veliki stručnjak pa zaključiti da su spomenute krize najviše uzrokovane krizom vjere i morala. Izgubilo se, naime, osjećaj za duhovne i moralne vrijednosti. Zlo u svijetu širi se zbog ‘bogaćenja bez rada’ i ‘poslovanja bez morala’ (Gandi). Uz to se dogodio silni razvoj ‘znanosti bez čovječnosti’, a ‘politika se sve više provodi bez načela’. Na koncu sam odgovorio kako bih volio da moja Hrvatska ide putovima koji poštuju Božje zakone upisane u narav čovjeka. Poželio bih da bude i ostane vjerna svojim kulturnim, narodnim i vjerskim korijenima. Neka čuva stečenu slobodu i neka se ne klanja i ne da ucjenjivati pred drugima samo zato što su jači i moćniji. Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago. To su nam stari Dubrovčani ostavili kao trajnu opomenu, uklesanu u kamenu: Non bene pro toto venditur auro.

Imajući u vidu da je podneblje Europe, posebice njezino područje kulture, filozofije, umjetnosti i književnosti već dva stoljeća trovano idejama ‘kulture smrti’, ovo naše vrijeme traži uvjerene buditelje nade i života. Zbog toga je dobro što ste ovu zimsku školu spojili u binomij vjere i nade. Ako stoji tvrdnja dvojice američkih profesora (antropolog i etičar De Marco i teolog Wiker) da su nositelji projekta i ‘arhitekti kulture smrti’: Schopenhauer, Nietzsche, Darwin, Marx, Comte, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Freud, Reich, Margaret Mead, Kisney .. samo da spomenem neka imena tih prozvanih ‘velikana’, onda će nam trebati vremena, hrabrosti i uma da spoznamo i otkrijemo kako su to oni i izveli ‘velike misaone prijevare u povijesti’ (str. 328), kako vele spomenuti autori. Jer, ‘ljudima su nudili oslobođenje, a trasirali im put smrti, ništavila, sebičnosti i mržnje’. Sustav im se temelji na materijalizmu, nastranostima, negiranju i prijeziru duhovnosti, ljubavi i milosrđa. Premda ‘nisu vjerovali u duhovnu dimenziju čovjeka’, bili su uvjereni kako su oni ‘pozvani i poslani mijenjati svijet’. Jedan kroničar bilježi kako ti ‘arhitekti’ još uvijek imaju velikog uspjeha pri eutanaziji kršćanske kulture i civilizacije (Z. Vukman).

3. Kada nas je posljednji put pohodio blaženi Ivan Pavao II. potakao nas je da budemo ‘narod nade’. Svjesni smo kako se poput Mudraca s Istoka i mi danas uključujemo na putu u onu golemu procesiju Bogotražitelja kojom su išli naši očevi 13 stoljeća. Usprkos brojnim opasnostima i zavođenjima kojima su bili izloženi, oni su uspjeli i nama predati baklju vjere kojom, evo, na početku 14. stoljeća u slobodi molimo i pjevamo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje Uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo’. U toj nadi, poštovani vjeroučitelji, braćo svećenici, časne sestre i zauzeti vjernici laici, ispunjeni smo nutarnjom snagom vjere i optimizma. Zbog toga, usprkos i sadašnjih brojnih teškoća i posljedica koje su posijali i širili ideolozi kulture smrti, mi se radujemo što i dalje ‘kiše padaju, polja rađaju, a djeca se igraju, trče i sanjaju. Nije nas, dakle, ostavio Bog!’

Poželio bih, stoga, da svi mi koji smo se ovdje okupili razmišljati o nadi koja vjeruje i vjeri koja se nada, slijedimo onu svoju zvijezdu koja je zasjala na našem krštenju. A kada kao hodočasnici vjere zapadnemo u određene životne sumnje, ili se sukobimo s duhom ovoga svijeta, neka nas hrabri i tješi Očev glas s Jordana: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte’. Molimo da nas Bog obdari svjetlom ponizne i hrabre vjere i nade, te trajno ispunja onom čežnjom za Bogom koja je Mudrace s Istoka dovela do Betlehema. Marija, koja im je pokazala novoga Kralja svijeta (Mt 2, 11), neka i nas zagovara i prati kako bismo kao Isusovi učenici mogli i druge upućivati cestom koja k njemu vodi.

Mons. Želimir Puljić,

nadbiskup zadarski i Predsjenik HBK

Zagreb, 9. siječnja 2013.