Kad kažem Došašće

avventoWANSELM GRÜN: KAD KAŽEM DOŠAŠĆE…

Utjeha

Uvijek iznova slušamo u došašću o riječima utjehe. Georg Friedrich Händel započinje svoga »Mesiju« riječima koje su očito utješile njega samoga i izvukle ga iz depresije: »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana« (Iz 40,1-2). Za mene u moje rituale došašća spada i to da na prvu nedjelju došašća poslušam početak »Mesije« i preko glazbe dopustim da se ove riječi spuste u moje srce. U moje vrijeme internata uvijek me se duboko doimala pjesma »Rosite, nebesa«, a najviše ona četvrta kitica »Utješi se, utješi se«. Koralna melodija pomogla mi je da tekst dopre do srca. U meni se tada javljala slutnja da me Kristov dolazak može utješiti, da će sam Krist biti moja utjeha. Jedna adventska pjesma opjeva obećanoga Mesiju kao utjehu: »Gdje si, Utjeho čitavoga svijeta, u koju svijet polaže svu svoju nadu?«

Utjeha (njem. Trost) izvodi se iz riječi vjernost (njem. Treue) i znači nutarnju čvrstinu. Kad Bog dođe k meni u svome Sinu, moj će život dobiti tada novo stajalište, tlo pod mojim nogama prestat će tresti se i njihati. Tada ću imati čvrsto tlo na kojemu mogu stajati. Utjeha je povezana i s pouzdati se (njem. trauen). Ako me Bog tješi, uzdam se da ću živjeti, i tada će mjesto na kojemu sada stojim postati intimnim (njem. traut) mjestom, mjestom pouzdanja, mjestom na kojemu mogu biti kod kuće. Bog me tješi u mojoj žalosti. Riječ »žalovati« (njem. trauern) dolazi od »pasti, postati iscrpljen i onemoćao«. Utjeha mi daje oslonac u mojoj onemoćalosti. Ona mi opet dariva snagu i čvrstinu, čvrsto tlo na kojemu mogu stajati. Karl Rahner govori o »utješenoj žalosti«. Samo zato što je naša žalost utješena, mi je možemo dopustiti. Vrijeme došašća te poziva da oboje pogledaš, tvoju žalost zbog mnogih promašenih prilika, zbog tvoga zaostajanja za planom tvoga života, i ujedno utjehu koja dolazi k tebi i hrabri te za novi početak.

Latinska riječ »consolari« = »biti s osamljenim« upućuje te i na drugi vidik utjehe koju u došašću očekuješ. Bog dolazi k tebi u tvojoj osamljenosti da se više ne osjećaš sam, nego utješen, zajedno s Jednim za kojim čezneš. Vrijeme došašća daje ti naslutiti da nikad više nećeš biti sam. Bog ulazi u tvoju tamu kao svjetlo koje sve rasvjetljuje. U tvoju osamljenost dolazi Bog kao Tješitelj koji je s tobom, koji s tobom osjeća, koji te razumije, koji stoji uza te. Jer se tvoja osamljenost preobrazuje Božjom blizinom, mjesto žalosti postaje intimnim mjestom, prostorom utjehe u kojoj se osjećaš doma.

Veličanstven je osjećaj domovine, osjećaj koji došašće u nama izaziva ovom slikom utjehe. Nije to ono božićno biti doma, nije to slavlje i veselje. To je daleko više biti doma unatoč svoj tami, unatoč svoj osamljenosti, unatoč svoj neshvaćenosti, unatoč svoj ranjenosti i uvrijeđenosti. Na tome poznatu mjestu ja sam prisan sa slomljenošću svoje egzistencije, tu se usuđujem pogledati neuljepšanu svoju istinu, jer sam u svojoj žalosti utješen, jer prolazeći kroz žalost nalazim utjehu na kojoj mogu čvrsto stajati, »utjehu iznad svih stvari«.