MIROSLAV BULEŠIĆ – MUČENIK KRIZME I ZAŠTITNIK ISTRE – Pismo mons. dr. Želimira Puljića

Povodom beatifikacije Miroslava Bulešića, zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić uputio je Pismo svećenstvu, redovništvu, katehetama i katehisticama te vjernicima laicima Zadarske nadbiskupije. Pismo objavljujemo u cijelosti:

 

1. Kad je u prigodi pastirskog pohoda Hrvatskoj proglasio Alojzija Stepinca blaženim, u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., papa je rekao: ”Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljeća nikli u ovim krajevima, počevši od vremena Rimskoga carstva, s likovima kao što su Venancije, Dujam, Stošija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanina,  zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremena među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Osim njih ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu”. Jedan od njih je naš skori blaženik Miroslav Bulešić. S netom napunjenih 27 godina života i niti 5 godina svećeništva, on je sazrio do punine koju čovjek teško dostiže. Postao je mučenikom krizme, i novim zaštitnikom Istre i svećenika.

Povijest Crkve kroz 20 stoljeća pamti milijune znanih i neznanih svjedoka vjere koji su svojom krvlju posvjedočili ono u što su vjerovali, ono što su osjećali, živjeli i smatrali najbitnijim. Imena mnogih od njih upisana su u dlanove Božje ruke. A tek manji dio uzdignut je na čast oltara. Hrvatska je bila zemlja komunističkog bloka u kojoj su Titovi komunisti poubijali najveći broj katoličkih svećenika, preko šest stotina. To je oko 17% hrvatskog klera. A da ne brojimo stotine i stotine svećenika koji su trpjeli po zatvorima. Ubijena su uz to 73 bogoslova i sjemeništarca (jedna čitava bogoslovija), 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica, te tridesetak časnih sestara.

Kako se stječe mučenička aureola i koga možemo nazivati mučenikom?

2. Kršćanina koji je slobodno prihvatio i podnio nasilnu smrt kao svjedok kršćanske vjere, uključujući tu i kršćanski moral, može se prema crkvenim kriterijima uzeti u obzir za provjeru kako bi ga se ubrojilo među mučenike. A da bi netko mogao ”pretendirati” na to ime, mora umrijeti kako se latinski veli, ”in odium fidei”, tj. da je ubijem iz mržnje prema vjeri. Treba, dakle, dokazati da je progonitelj to učinio iz mržnje prema kršćanskoj vjeri. Mora također biti bjelodano kako je ubijeni prihvatio nasilnu smrt slobodno, svjesno i iz ljubavi prema vjeri (”in amorem fidei”), te da je smrt  dragovoljno i krotko podnio. Neophodno je, međutim, za naslov mučenika provesti zakoniti crkveni postupak utvrđivanja mučeništva i osobne svetosti. A onda je potrebno da nakon provedenog procesa Crkva dotičnog stradalnika zakonito proglasi mučenikom i svecem kako bi ga se uvrstilo u crkveni martirologij i odredilo datum spomena. Ne može se, dakle, imenom mučenika nekoga proizvoljno nazivati samo zato što je npr. kao kršćanin iz vlastitih vjerskih pobuda sudjelovao i poginuo u nekom vjerskom ratu, i slično. Potrebno je provesti spomenuti proces i poštivati proceduru.

Zahvalni smo Božjoj Providnosti što će koncem rujna Crkva službeno uzdići na čast oltara mladog svećenika Miroslava Bulešića. Tim činom daje se do znanja kako je on ubijen ”in odium fidei”, te da je mučeničku smrt podnio ”in amorem fidei”Zbog toga će Pulska Arena 28. rujna 2013. svjedočiti o nečemu što se u Areni nije nikada zbilo. Taj prostor svjetske i profane zabave pretvorit će se u ozračje najuzvišenijeg događaja za Porečku i Pulsku biskupiju i narod hrvatski. Tamo će kardinal Amato, uz koncelebraciju hrvatskog episkopata i drugih nazočnih kardinala, biskupa, svećenika i vjernika objaviti Crkvi i čitavome svijetu da imamo novoga blaženog mučenika, mladog svećenika, Hrvata, Miroslava Bulešića. On je svojom krvlju potvrdio vjernost Kristu. A mjesto, na kojem je ispovjedio vjeru i zakoračio u vječni život, postaje svetim prostorom kamo će ljudi rado poći na hodočašće.

3. Katolička teologija gleda na mučenika kao na dovršenog čovjeka i kršćanina. Jer, on je u najtežim okolnostima uz prolijevanje krvi svjedočio o Božjoj ljubavi. Mučenike razlikujemo od drugih upravo po tomu što su služili braći do krajnjih granica i dali vlastiti život za više ideale. A to su učinili isključivo iz ljubavi i radi ljubavi. Ali, i u ljubavi prema svojim progoniteljima; onako kako je to uradio sâm Krist. Zato je u mučeništvu isključen svaki oblik mržnje. Sveti Augustin je u tom vidu uobličio klasično načelo pa napisao kako ”mučenika ne stvara kazna, nego razlog” (Martyres non facit poena, sed causa, PL 36, 340). Ponosni smo što je Kongregacija našla kod svećenika Bulešića takve razloge. Pismena pak i usmena svjedočanstva o ovom Božjem sluzi govore da je njegov kratki svećenički život bio sav u znaku mučeništva. Okolnosti su, naime, bile takve da je vrlo brzo postao svjestan kako bi vjernost svećeništvu mogla doći u iskušenje. Zbog toga je nastojao biti spreman i na mogućnost mučeništva. To potvrđuju riječi iz dnevnika od 22. ožujka 1944. u kojem je zapisao: ”Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.

Saslušani svjedoci slažu se da je don Miroslav bio ”uzoran svećenik, pun pastoralne revnosti, čovjek molitve i čovjek djelotvorne ljubavi. Imao je veliko srce za siromahe i za sve potrebne, a u svom djelovanju nadahnjivao se principima vjere, za koju je bio spreman položiti i život”. Kao takvog otkriva nam ga i njegov duhovni dnevnik u kojem stoji: ”Između tužnog i krvlju  okupanog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješe i liječe, podižu i zavijaju svaku ranu u bijeli omot ljubavi. Jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane.

Tko je novi mučenik, sluga Božji Miroslav Bulešić?

4. Miroslav se rodio 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župa Svetvinčenat, u obitelji Mihe i Lucije rođ. Butković. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu je vjeroučitelj bio revni i vrijedni svećenik don Ivan Pavić. Kad je odlučio poći u sjemenište poslali su ga u Kopar gdje je ostao do mature (1939.). A onda ga je porečko-pulski biskup uputio na studij u Rim. Njegov je vjeroučitelj don Ivan napisao da ga predlaže za studij jer ”radi se o odličnom, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom mladiću”. U Rimu je boravio od 1939. do ljeta 1943. Prve godine studija bio je u Francuskom zavodu, a naredne tri u sjemeništu Lombardo. Redoviti studij filozofije i teologije pohađao je na Gregorijani. U rano proljeće 1943. vratio se u Istru gdje je u župnoj crkvi u Svetvinčentu primio svećeničko ređenje, 11. travnja 1943. Dirljive su riječi koje je sam Bulešić zapisao u svom dnevniku tom prigodom: ”Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: Sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja”. Dva tjedna potom u istoj crkvi slavio svoju prvu misu s mladomisničkim geslom: ”Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!”

Iste godine u jesen (1943.) Bulešić je imenovan župnikom u Baderni gdje se dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju. Hrabrio je i nesebično se zauzimao za ljude, posebice za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Zbog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću su stizale prijetnje s raznih strana, pa je u osobnom dnevniku zapisao: ”Ako me hoćeš k Sebi, Gospodine, evo me pripravna. Darujem Ti sasvim život za svoje stado”. A da se njegovu spremnost za žrtva ne bi krivo protumačilo, on objašnjava za što je spreman život položiti: ‘Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje kao i duša svojih vjernika’. Protivnicima pak i progoniteljima on poručuje: ”Moja je osveta – oprost”.

5. Kraj Drugog svjetskog rata Bulešić je dočekao u Baderni. Ali, već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. U novoj sredini dao se svom revnošću na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne župe. Oživio je crkveno pjevanje, pa su slavlja postala za sve privlačnija. Uveo je pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu, promicao zajedničko moljenje krunice, čestu ispovijed i pričest, posebice za skupine revnijih vjernika, te za mladež i djecu. Komunisti su grubim pritiscima odvraćali vjernike od mise i crkvenih obreda. Počeli su uvoditi ‘civilna vjenčanja’ i pogrebe. Usprkos tomu kanfanarski su župljani u većem broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali što župnik propovijeda. Zbog toga su neki članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: ”Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Pokušavali su nagovarati rodbinu neka se makne iz Kanfanara i pođe u Italiju jer je tamo studirao. Tamo imao rodbinu i prijatelje, pa će biti mirniji. No on je odvratio: ”Tu je veća potreba za svećenicima, pa ovdje treba ostati!” Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista da ne govori tako otvoreno, jer mogao bi nastradati. On je odgovarao: ”Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”

Nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu i tajnikom Svećeničkog zbora sv. Pavla. U kolovozu 1947. pratio je delegata Svete Stolice, mons. dr. Jakoba Ukmara, kod dijeljenja krizme u Buzetu i okolnim župama. U subotu, 23. kolovoza 1947., kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe dijeljenje svete potvrde, Bulešić je svojim tijelom branio svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. ‘Ovamo možete proći samo preko mene mrtva’, govorio im je blijeda lica, ali posve smirena duha. Stajao je na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema njima koji su drsko zaposjeli prezbiterij, spreman dati život da spasi svetinje. Sutradan na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. pratio je delegata Ukmara u Lanišće gdje je bilo planirano dijeljenje svete krizme. Nakon završetka obreda krizme pobunjenici su upali u župnu kuću i ubodima nožem u grlo ubili don Miroslava Bulešića.

Miroslav Bulešić mučenik svete potvrde

6. Mons. dr. Jakob Ukmar, komu je don Miroslav pomagao kod podijele sakramenta potvrde, u službenom izvješću Biskupskom Ordinarijatu u Trstu, 12. studenoga 1947., napisao je slijedeće: ”Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se u župnu kuću. Četvrt sata nakon što su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli, oko jedanaest sati, pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem velečasnog Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja sam izišao iz župnog ureda u predvorje i vidio kako mrtav leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su me i potražili župnika. Ali, nisu ga pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti..” Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je  zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je osjećao kako umire pa je zazivao: ”Isuse, primi dušu moju!” Komunističke vlasti tada su odredile neka se njegovo tijelo pokopa u Lanišću. Tek 1958. tjelesni ostatci preneseni su u rodnu župu Svetvinčenat.

Porečko-pulska biskupija od 1998. do 2004. provela je službeni dijecezanski proces o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića. Prikupljena dokumentacija predana je 2004. Kongregaciji za kauze svetih. Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, u subotu, 28. rujna 2013. Predstavnik Svetog Oca na slavlju proglašenja blaženim u Puli, bit će prefekt Kongregacije za kauze svetih, uzoriti gospodin Angelo kardinal Amato.

U radosnom iščekivanju toga dana molimo se i pjevamo našem novom blaženiku: ”Potvrde svete ti darove štitiš, Duha i Istine milosni dar. Blaženi Miro, podaj nam snage: Božanske ljubavi čuvaj nam žar!

† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Na dan mučeništva sv. Ivana Krstitelja,

29. kolovoza 2013.

Comments are closed.