Održan 44. Katehetski dan Zadarske nadbiskupije

 

Susret je počeo molitvom Srednjeg časa, tijekom kojega je nagovor o temi ‘Abeceda istinske komunikacije s Bogom i s ljudima’ održao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, navodeći: „O komunikaciji netko je napisao: „Uočiti što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno te pritom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, već s poštovanjem i voljom drugome izreći iskrenu dobrodošlicu, dobar je znak i početak korisne komunikacije“.

„Abeceda istinske komunikacije izriče se u dva temeljna ljudska stava: znati drugoga čuti i saslušati, a onda htjeti reći nešto i o sebi. Put zajedništva u poduzeću, školi, stranci, obitelji i župi odvija se na kolosijeku razumijevanja, shvaćanja i prihvaćanja drugih“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši kako je riječ ‘slušati’ sastavni dio razgovora u krugu roditelja, odgojitelja, profesora i nastavnika „koji se obično tuže kako ih učenici, djeca, studenti, ne slušaju“.

Riječ ‘slušati’ ima više inačica: saslušati, preslušati, uslišati, čuti i slušati. Čovjeka se može čuti ili prečuti, rekao je mons. Puljić, istaknuvši kako se svojim govorom ili vladanjem drugoj osobi može dati do znanja da je problem sugovornika bezvrijedan. A potrebno je da nas drugi sasluša, da pokaže razumijevanje, da nas prihvati i dopusti nam izreći teškoće. „I mi smo često ‘taj drugi’ koji je gluh, okovan, nema uha ni srca, osobito prema najbližima: ocu, majci, mužu, ženi, djeci, braći, sestrama. Slušanje drugoga, biti pokraj njega, razumjeti ga i dati mu priliku da se ispriča s povjerenjem i bez straha, važnije je i mudrije odgojno sredstvo od mnogoga govorenja. Budi onaj koji sluša i onaj koji govori. Jer, slušati znači udisati, a govoriti izdisati. Tko samo sluša, u opasnosti je da se prenapuni. Tko samo govori, u opasnosti je da se brzo isprazni“ poručio je nadbiskup, dodavši kako ispravno saslušati znači drugome dati prostora u svom srcu, biti snošljiv, prihvatiti poziv da drugoga pohodiš i otkriješ kako mu je.

Nadbiskup je rekao da u razgovorima ljudi često pričaju o sporednom i nevažnom, a treba otvoreno reći što osoba misli i osjeća. „Kad bi se tako radilo, bilo bi manje krivih dojmova, predrasuda i zakulisnih ogovaranja, a više razumijevanja i povjerenja. Razgovori, međutim, mogu biti površni i otrcani ili trač-partija u kojima čovjek ne daje od sebe niti prima od drugoga“ upozorio je mons. Puljić, istaknuvši da je važno iznošenje osobnih nazora, mišljenja i osjećaja, da bi drugi stekao pravu sliku o osobi.

„Mnoge obiteljske svađe, prepirke i nerazumijevanja nastaju jer nema iskrenosti, bojimo se reći što osjećamo. Ili kad nas nešto muči, to činimo povišenim tonom. Trebalo bi reći što se osjeća, uz pažnju i ljubav prema onome kome se govori. To nije vrlina koju dobivamo rađanjem, nego umijeće koje stječemo svakodnevnim trudom, vježbom i nastojanjem što boljeg shvaćanja sebe i razumijevanja drugih“ naglasio je mons. Puljić, poručivši: „Ne predstavljaj se ni kao sveti Nikola, a ni kao krampus. Svi imamo svijetlih i tamnih strana, priznaj svoje i tuđe vrline i granice. Ne uzdiži druge u nebesa, ali ne otpisuj ljude i ne proklinji. Ne prepuštaj drugome da čita tvoje misli, nego reci što stvarno osjećaš, što te nervira i muči. Priopćiti ne znači govoriti samo spontano i reći kako nam se trenutno sviđa, bez obzira prema drugome. Priopćiti znači reći što nam leži na srcu i što nam se čini važnim za odnos s drugima. Onda naći ton razgovora da nas drugi može pratiti i shvatiti“ preporučio je nadbiskup Puljić, potaknuvši da nam u kontekstu komunikacije s ljudima i s Bogom pomogne i sveti Pavao poticajem kojeg je uputio Filipljanima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni i jedne misli; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2, 1-8).

Povodom početka školske godine, prikladna tema „Svećenik i kateheta u odgoju učenika, studenta i odraslih“ bio je naziv drugog predavanja koje je održao nadbiskup Puljić.

Biti odgojitelj znači imati priliku da pomogneš drugima da se ostvare ali i da se i ti s njima ostvariš, istaknuo je mons. Puljić, rekavši da odgojitelju nije dostatna samo visoka izobrazba, koja je preduvjet, nego razumijevanje umom, srcem i umijećem. Prema američkom psihoterapeutu Carl Rogersu, za uspjeh u terapiji važno je troje: pozitivno vrednovanje sebe i drugih  (objektivnost i samokritičnost), empatično shvaćanje (upoznavanje drugih putem srca i intuicije) i autentičnost (unutarnja skladnost, iskrenost, naravnost).

Nadbiskup je predstavio dva stava odgojitelja prema njemačkom pedagogu R. Tauschu. Stav odbijanja u kombinaciji s maksimalnom kontrolom za rezultat ima autoritarizam (diktaturu). Stav odbijanja s minimalnom kontrolom daje kategoriju laissez-faire, nereda i anarhije. Ako je stav poštivanja u sredini, to je idealna pozicija zlatne sredine, umjerenosti i razboritosti, jedino polje na kojem je moguć pravi i potpuni odgoj, pojasnio je mons. Puljić.

Posljedice tih stavova su da u rigoroznom odgoju osoba doživi granice, biva zamlaćen i plašljiv, nepovjerljiv prema drugima. „Zabranjeno za njega dobiva dodatnu draž i čar, pa zlo čini potajno. Jer, samo takav način omogućuje mu da iskusi slobodu. Kad ne doživi nikakve granice, on neće nikada znati da postoji što je moguće i nemoguće. Neće imati socijalni osjećaj da i drugi imaju neka prava i potrebe. U zdravoj atmosferi zlatne sredine, osoba će na vrijeme doživjeti i nužne granice, potrebnu slobodu i razumski red. Odgojitelj će zato postupati prema starom pedagoškom pravilu: blago u postupanje, a jasno u načelima“ istaknuo je mons. Puljić.

Govoreći o legitimnom i nelegitimnom autoritetu svećenika, katehete, roditelja i odgojitelja, nadbiskup je rekao da „autoritet nije atribut položaja ni dio funkcije, nego svojstvo koje se može steći i izgubiti. Nele­gitimni autoritet postiže se silom, sugestijom, fas­cinacijom, a legitimni se stvara povjerenjem koje proizlazi iz tropleta priznanje, pažnja i ljubav. Ako je svećenik, kateheta, odgojitelj prožet tim trodimenzionalnim odnosom, onda se neće pozivati na ano­nimni diktat, na način da kaže, ‘To se ne radi’, kako bi utemeljio svoj autoritet. To stvara labilne ličnosti koje se okreću kako vjetar puše. Temeljiti sve samo na zakonu i sta­tutima nije dovoljno. Svaki zakon je skup tumačenja u obliku treba i mora. A među ljudskim zakonima nekad ima i loših propisa“ upozorio je nadbiskup, rekavši da je važno biti smiren i uživati što je osoba odgojitelj, svećenik, kateheta, roditelj. Nadbiskup je zaključio da je ‘pedagoški recept’ u odnosu na nas same – rasti u kreposti i mudrosti pred Bogom i ljudima, svjesni da su i odgojitelji u procesu rasta i dozrijevanja. Glede našeg odnosa s drugima, preporuka Krech – Chruchfilda glasi: „Bdjeti nad drugima, ali ne gnjaviti ih! Biti čvrst, ali bez oštrine i grubosti“.

U izlaganju ‘I nas se to tiče’ mr. fra Žarko Relota govorio je o važnosti roditelja od kojih se očekuje aktivan i sudionički angažman u pripravi za primanje sakramenata djece uopće, konkretno, roditeljima krizmanika i potrebi njihove uključenosti u pripravu primanja sakramenta potvrde njihove djece.

„Taj aktivni i sudionički angažman ne odnosi se na stil odijevanja kojim će biti zaogrnuta njihova djeca ni na organizaciju postkrizmaničkog obiteljsko – prijateljskog slavlja, nego na vjerničko – svjedočko poslanje roditelja u odgoju i formaciji njihove djece. Roditelje bi trebalo aktivno uključiti u pripravu njihove djece za sakramente. Njih valja uvjeriti da je svaki sakrament obiteljska stvarnost. Barem u onoj mjeri u kojoj sakramente doživljavaju pod vidom obiteljske proslave i ‘derneka’“ poručio je Relota, pozitivnim navodeći primjer kako je jedan roditelj o zajedničkoj pripravi roditelja za pristup sakramentu krizme njihove djece napisao: „Molili smo da naša djeca već sada upoznaju Duha Svetoga, a ne kao mi u 40-oj godini života. Zato smo imali zajedničku duhovnu obnovu, zajedničku pripravu za svetu ispovijed. Na kraju smo znali zašto želimo da naša djeca prime taj sakrament“.

Relota je istaknuo da je najstariji oblik vjeronauka bio u obitelji. „Obitelj je i mjesto gdje se postavlja temelj pouke i navike koju dobiva ljudska osoba. Zato u kršćanskoj obitelji treba njegovati kršćansku obiteljsku kulturu, obiteljsku duhovnost i obiteljski vjeronauk“ istaknuo je predavač.

Govoreći o potrebi da se roditelje od nezainteresiranosti dovede do odgovornosti za sakramentalni život djece, fra Žarko je rekao da su roditelji prvi, glavni i povlašteni odgojitelji ali i vjeroučitelji svoje djece. „Nekada je bilo normalno da se u krugu vlastite obitelji ostvaruje obiteljska kateheza. Odgovornost za odgoj u vjeri bilo je samo po sebi razumljivo i nitko nije pomišljao osloboditi se te dužnosti i odgovornosti. Međutim, danas se želi reći kako je obitelj u krizi jer je zaokupljena mnogim drugim ‘važnijim’ egzistencijalnim problemima te i zbog toga nije više u stanju pružiti djeci zadovoljavajući vjerski odgoj“ upozorio je Relota, podsjetivši kako je „etatistička pedagogija, svojstvena staljinističkoj prošlosti, htjela smanjiti utjecaj obitelji na odgoj djece i tako monopolizirati odgoj da bi se ostvarili ciljevi te pedagogije. Dosta obitelji je prihvatilo postavke etatističke pedagogije jer je za mnoge to značilo prepustiti drugima da odgajaju vlastitu djecu, čime i odgovornost za eventualni neuspjeh ti drugi preuzimaju na sebe. Neki roditelji su svoju roditeljsku funkciju smatrali čisto reproduktivnom i brigom oko stvaranja potrebnoga za rast njihove djece, a ostale funkcije su uglavnom prepustili školi“ upozorio je fra Žarko Relota.

„Roditelji kao da zaboravljaju da ih niti jedna druga odgojna institucija ne može zamijeniti u njihovom odgojnom poslanju, kao da zaboravljaju da su već kod crkvenog vjenčanja i krštenja djece obećali da će kršćanski odgajati djecu i brinuti se za njihov vjerski život. Roditelji žele da im djeca budu bliže Crkvi te ih upućuju na profesionalne prenositelje vjere, vjerujući da će i njihova odgojna uloga biti drugorazredne naravi, da će se osloboditi nečega ne toliko važnoga da se oni moraju za to založiti. Unatoč tome, ne dozvoljavaju baš previše da profesionalni prenositelji vjere imaju utjecaja na djecu“ istaknuo je Relota.

U vremenu kada „globalno društvo, težeći svome ostvarenju, vješto manipulira ljudima te proglašava antiekumenskom i protudijaloškom ideju svih koji nastoje oko očuvanja katoličkog identiteta“, predavač je rekao da bi „katolički roditelji trebali imati dovoljno duha i pronicljivosti te otkriti da je odgojiti osobu koja je stvorenje Božje sasvim različito od odgoja koji sve osobe tretira kao građane svoga vremena bez povijesne, ontološke i nacionalne dimenzije“.

„Osnovno je svjedočenjem života odgajati djecu. Da bi se katehizanti suživjeli s onim što im je katehetskom poukom naviješteno, potrebno je da to u njima podržavaju i roditelji. Na roditeljima je najveća odgovornost u odgoju u vjeri vlastite djece. Kao što se ne zamaraju prevelikom antropologijom i pedagogijom da bi ih odgojili za život, tako se ne bi trebali zamarati kompliciranim katehetskim formulama da ih odgoje za vjeru. Ne isključujući potrebu doktrinarnog prenošenja vjere, ne zanemarujući važnost filozofsko-spekulativnih razgovora o vjeri, ipak je najvažnije šutljivo i nenametljivo življenje evanđeoske poruke u svakodnevnom životu što nikoga ne ostavlja ravnodušnim“ poručio je Relota, smatrajući da poticaj roditeljima na veći osobni angažman ilustrira i mudra izreka starih Kineza: „Što čujem zaboravim, što vidim zapamtim, što načinim spoznam“.

Istaknuvši da je „duhovna obnova obitelji nada da stvari budu bolje“ te da „Crkva mora pokazati obiteljima da su upravo one blagoslov Božji i najveća vrijednost“, Relota je istaknuo misli koje potiču na buđenje, pape Franje, koje je zapisao u sedmom poglavlju apostolske pobudnice Amoris Laetitia. „Papa Franjo pita, žele li roditelji znati „gdje su djeca, gdje je njihova duša“ i nastavlja da se moralni odgoj djece nikada u potpunosti ne smije povjeriti drugima. Papa tvrdi da ‘fizička i emocionalna odsutnost’ roditelja u odgoju ‘više boli od moguće kazne koju dijete može dobiti’. „Odgoj djece mora biti obilježen urednim procesom prenošenja vjere. Obitelj mora biti mjesto gdje ćemo učiti cijeniti smisao i ljepotu vjere, moliti i služiti bližnjemu. Zbog toga trenuci zajedničke molitve u obitelji i izrazi pučke pobožnosti mogu imati veću evangelizacijsku snagu od svih kateheza i prodika“ prenio je zaključno Papine misli fra Žarko Relota.

Predavanje ‘Nastanak i konstitutivni elementi priručnika za rad s krizmanicima’ održala je dr. Marijana Mohorić, SCJ. U radu vjeroučitelja u četiri skupine sudionici su se upoznali s temama priručnika ‘Potvrđeni za život u punini’.

preuzeto sa: https://www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=43861

 

Komentari su zatvoreni.